Znanost i obrazovanje ključni su za osobni i društveni boljitak

Poštovani, ne mogu više nositi u glavi, a ne izreći svoje misli vezane uz odnos prema obrazovanju, onima koji ga provode (učitelji, nastavnici, profesori...) i znanju koji se u Hrvatskoj stvara već godinama, gotovo od 1991. I vi ste u svome planu, kao i ostale stranke, uključujući i onu sada na vlasti, naveli da ćete uvesti poboljšanja i unaprjeđenja na svim područjima, počevši od materijalnog statusa nastavnika, do stava javnosti, no do sada nitko ništa konketno na tom području nije napravio (ni vi kada ste bili na vlasti). Stalne promjene planova, redukcije nastavnih programa, banaliziranje znanja, smanjivanje prihoda školama i nastavnicima dovele su do toga da je u Hrvatskoj potpuno nebitno znanje, knjiga je većini mladih nepoznat pojam, nestaje težnja za znanjem - bitna je samo zabava. Društvo će uskoro postati prazno - i intelektualno i emotivno. Svjedoci smo svakodnevnog srozavanja digniteta ljudi koji rade u obrazovanju (na svim razinama) koje se očituje u omalovažavanju njihovog rada i dostojanstva koje kreće od samoga vrha, poslodavca, a to je država. Mislim da cjelokupna javnost, uključujući i političare, zaboravlja da se radi o velikom broju visokoobrazovanih ljudi koji za minimalne plaće pokušavaju našu djecu i mlade poučiti životnim vrijednostima, dati im temelje za budućnost u obliku znanja (a ono je jedina vrijednost koju nam nitko ne može oduzeti). Budući da sam i sama prosvjetni djelatnik često sam na svojoj koži osjetila koliko nas društvo cijeni - i roditelji i djeca svjesni su koliko smo (ne)važni vlastima kada nas se redovito dovodi do situacija da moramo štrajkom i prosvjedima tražiti poštivanje i bolji status (i materijalni i društveni) od države za koju, uostalom, i radimo. Djeca nam se često podsmjehuju govoreći kako na našem primjeru vide da je znanje bespotrebno i da ni u kojem slučaju ne žele živjeti kako mi živimo (nedavno sam doživjela da me učenici pitaju zašto stalno nosim iste cipele - odgovorila sam da su mi najudobnije, a istina je da su jedine), njihove riječi su riječi njihovih roditelja, hrvatskog društva. Mi smo entuzijasti koji uistinu vole svoj posao, ali entuzijazam ne može napuniti želudac! Kako da svojoj djeci kažem da im ne mogu priuštiti većinu stvari koje žele, a mogu tek dio onih koje im trebaju. Uz dvije plaće iz državnog proračuna (i moja i suprugova) dovedeni smo na rub egzistencije. Obadvoje želimo raditi i radimo sve poslove koje uspijemo naći, ali poslova je vrlo malo i za vrlo malo. Dokle ide srozavanje dostojanstva ljudi u ovoj zemlji? Voljela bih da jednom mognem reći da pripadam u srednji društveni sloj, a kako se čini to je utopija.
Recite mi kako i zašto da vjerujem da ćete vi, ukoliko dođete na vlast, nešto promijeniti? Ne zanimaju me obećanja nego konkretno djelovanje, želim se u Hrvatskoj osjećati bolje, dajte mi razlog da ne odem što dalje od ove zemlje, vlasti, naroda....

Tanja