Zdravstveni zakoni
Nerijetko radi se o stručnjacima golemog iskustva i znanja koje, pretpostavljam da je to i mišljenje eksperata za zdravstvo Koalicije, ne bi bilo dobro, a ni pošteno, staviti pred odluku birati jedno ili drugo. Naravno da je preduvjet za svaku dopusnicu takovog rada obavljanje redovitog posla u bolnicama za svakog pacijenta i to u potpunosti, i to se uvijek može provjeriti i nadzirati.
Samo površni pogled na brzinu mijenjanja zdravstvenih zakona zorno ukazuje na nekompetentnost, lutanje, nevjerodostojnost i nedostatak vizije HDZ-ove zdravstvene administracije. Primjerice, naš temeljni zakon - Zakon o zdravstvenom osiguranju se posljednjih 6 godina mijenjao čak 11 puta odnosno dva puta godišnje u prosjeku!? To je zrcalna slika nereda u hrvatskom zdravstvenom sustavu gdje se mnogi procesi dešavaju stihijski. Takvo prečesto mijenjanje zakona stvaralo je nered i pravi kaos u prilagodbi kako kod medicinskih profesionalaca tako i kod pacijenata i građana. Nadalje, tijekom 2006. godine Vlada RH je uputila u Sabor prijedlog Nacionalne strategije razvoja zdravstva. Međutim, ubrzo je prijedlog Strategije odnosno prvo saborsko čitanje Strategije i popratnih zakona „srušeno i vraćeno” na tzv. prethodnu raspravu. Drugim riječima, prijedlog tzv. Strategije razvoja zdravstva je s potpunim pravom poslan na popravni ispit! Inače, to je drugi slučaj u 19-godišnjoj novijoj povijesti Sabora da su neki zakoni i/ili prijedlog neke Strategije „vraćeni” na tzv. prethodnu raspravu. To je nedvojbeni dokaz pomanjkanja bilo kakve vizije, znanja i sposobnosti HDZ-ove zdravstvene administracije. I konačno, cijeli je niz primjera koji potvrđuju nekompetentnost i ishitrenost u predlaganju i/ili usvajanju zakona iz područja zdravstva. Zakoni su se mijenjali u vremenskom rasponu od 73 dana (primjerice, Vlada RH je izmijenila Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojem HZZO, a ne poslodavci, preuzima na sebe kompletnu isplatu troškova bolovanja za trudnice koje su na bolovanju zbog čuvanja trudnoće - paradoks je da im je ta ista Vlada samo 73 dana ranije to pravo oduzela) preko nekoliko mjeseci (Zakon o zabrani pušenja) do par godina (Zakon nula promila). Na istome tragu, posljednjih 15 godina je bilo sedam (!?) promjena Pravilnika o radu izvan redovitog vremena. U svakom slučaju prioritet je maksimalno i u potpunosti ispunjavanje radnih obaveza u državnim institucijama a nakon toga izdavanje dopusnice za rad u tzv. privatnom sektoru.