Zahvaljujemo Vam na prijedlozima vezanim uz obrazovanje
Što se tiče obrazovanja:
Ne smije se dogoditi da je obrazovanje za državu i društvo trošak, a upravo se to dogodilo i događa se u našoj državi.
Zašto se to događa?
Odgovor je jednostavan. Država ne vodi dobro razvojnu politiku kojom bi potaknula postojeći intelektualni kapital na održivo iskorištavanje postojećih resursa, uz uvažavanje komparativnih prednosti okruženja u kojem se ta aktivnost treba vršiti.
Država je zbog nedostatka razvojne vizije, intelektualne, gospodarske i prirodne resurse pretvorila u mrtvi kapital, a ulaganje u mrtvi kapital jest trošak.
U normalnom društvu održivo korištenje intelektualnih, gospodarskih i prirodnih resursa uz uvažavanje komparativnih prednosti su garant održivog razvoja uz stalno stvaranje nove vrijednosti.
Problem održivog školstva se ne može riješiti bez vizije održive razvojne strategije, uvažavajući realne mogućnosti države i tržišne privrede na čijim temeljima počiva.
Tržišna privreda i školstvo trebaju sinergijski raditi na stvaranju nove vrijednosti koji će poticati privredni rast.
Da bi se to ostvarilo potrebno je ukloniti blokade u školstvu koje su vezane uz zastarjele odnose nikad odbačenog (prošlog) socijalističkog sustava. Takvi odnosi su mogli biti u prošlom sistemu (zatvorenog i zaokruženog tržišta) koji je za to izgradio zatvoreni i izbalansirani sustav vrijednosti, ali nikako ne mogu opstati u sustavu otvorenog tržišta i neuravnoteženih tržišnih vrijednosti.
Ne možemo reći da školstvo radi u sustavu tržišta samo zato što može odrediti cijenu školarine.
Mi kao društvo moramo učiniti sve da se svakom građaninu RH omoguće jednaki uvjeti za školovanje, bez obzira na imovinsko stanje, a na što nas obvezuje Ustav.
Ideal je da školovanje bude besplatno. Trenutno robujemo tom idealu, a to privedi predstavlja teret.
Zbog toga moramo napraviti analizu kolikim stalnim troškom za školstvo može biti opterećena realna privreda, a da pri tome ne ugrožava privredni rast.
Taj podatak će nam dati odgovor na pitanje mogućnosti trajanja solidarnog, obveznog i besplatnog obrazovanja.
Za daljnje (izborno) obrazovanje država treba omogućiti uvjete da je svima dostupno pod jednakim uvjetima.
Način kako bi se to moglo osigurati:
1) Osiguranjem dugotrajnih, namjenskih, beskamatnih kredita za pokrivanje realnog troška izbornog školovanja, za koje će biti jamac država, a vraćati će ga korisnik iz plaće kada bude radno aktivan. Otplata kredita u biti predstavlja porez za školstvo, poput poreza za vode, šume i sl. samo što je individualiziran. Koliko je tko potrošio za svoje školovanje toliko i vraća.
- Što time postižemo?
1. Izborno školstvo financiraju korisnici, a ne država.
2. Svakom građaninu je omogućeno školovanje pod jednakim uvjetima, bez obzira na imovinsko stanje.
3. Izborno školstvo ulazi u sustav tržišta (ponuda/potražnja) i morat će se prilagoditi zahtjevima učenika, a zahtjevi učenika tržišnoj privredi.
4. Uvodi se odgovornost učenika u usvajanju znanja, zbog pritiska obveze vraćanja namjenskog kredita, a u druge svrhe se ta sredstva ne mogu koristiti.
Država bi mogla imati nešto povećan trošak za školstvo u prvih 6 do 7 godina, u odnosu na dosadašnje izdvajanje, ali bi se nakon prvih povrata kredita značajno rasteretila troška za školstvo.
Ne smije se dogoditi da je obrazovanje za državu i društvo trošak, a upravo se to dogodilo i događa se u našoj državi.
Zašto se to događa?
Odgovor je jednostavan. Država ne vodi dobro razvojnu politiku kojom bi potaknula postojeći intelektualni kapital na održivo iskorištavanje postojećih resursa, uz uvažavanje komparativnih prednosti okruženja u kojem se ta aktivnost treba vršiti.
Država je zbog nedostatka razvojne vizije, intelektualne, gospodarske i prirodne resurse pretvorila u mrtvi kapital, a ulaganje u mrtvi kapital jest trošak.
U normalnom društvu održivo korištenje intelektualnih, gospodarskih i prirodnih resursa uz uvažavanje komparativnih prednosti su garant održivog razvoja uz stalno stvaranje nove vrijednosti.
Problem održivog školstva se ne može riješiti bez vizije održive razvojne strategije, uvažavajući realne mogućnosti države i tržišne privrede na čijim temeljima počiva.
Tržišna privreda i školstvo trebaju sinergijski raditi na stvaranju nove vrijednosti koji će poticati privredni rast.
Da bi se to ostvarilo potrebno je ukloniti blokade u školstvu koje su vezane uz zastarjele odnose nikad odbačenog (prošlog) socijalističkog sustava. Takvi odnosi su mogli biti u prošlom sistemu (zatvorenog i zaokruženog tržišta) koji je za to izgradio zatvoreni i izbalansirani sustav vrijednosti, ali nikako ne mogu opstati u sustavu otvorenog tržišta i neuravnoteženih tržišnih vrijednosti.
Ne možemo reći da školstvo radi u sustavu tržišta samo zato što može odrediti cijenu školarine.
Mi kao društvo moramo učiniti sve da se svakom građaninu RH omoguće jednaki uvjeti za školovanje, bez obzira na imovinsko stanje, a na što nas obvezuje Ustav.
Ideal je da školovanje bude besplatno. Trenutno robujemo tom idealu, a to privedi predstavlja teret.
Zbog toga moramo napraviti analizu kolikim stalnim troškom za školstvo može biti opterećena realna privreda, a da pri tome ne ugrožava privredni rast.
Taj podatak će nam dati odgovor na pitanje mogućnosti trajanja solidarnog, obveznog i besplatnog obrazovanja.
Za daljnje (izborno) obrazovanje država treba omogućiti uvjete da je svima dostupno pod jednakim uvjetima.
Način kako bi se to moglo osigurati:
1) Osiguranjem dugotrajnih, namjenskih, beskamatnih kredita za pokrivanje realnog troška izbornog školovanja, za koje će biti jamac država, a vraćati će ga korisnik iz plaće kada bude radno aktivan. Otplata kredita u biti predstavlja porez za školstvo, poput poreza za vode, šume i sl. samo što je individualiziran. Koliko je tko potrošio za svoje školovanje toliko i vraća.
- Što time postižemo?
1. Izborno školstvo financiraju korisnici, a ne država.
2. Svakom građaninu je omogućeno školovanje pod jednakim uvjetima, bez obzira na imovinsko stanje.
3. Izborno školstvo ulazi u sustav tržišta (ponuda/potražnja) i morat će se prilagoditi zahtjevima učenika, a zahtjevi učenika tržišnoj privredi.
4. Uvodi se odgovornost učenika u usvajanju znanja, zbog pritiska obveze vraćanja namjenskog kredita, a u druge svrhe se ta sredstva ne mogu koristiti.
Država bi mogla imati nešto povećan trošak za školstvo u prvih 6 do 7 godina, u odnosu na dosadašnje izdvajanje, ali bi se nakon prvih povrata kredita značajno rasteretila troška za školstvo.
Zahvaljujemo na Vašim prijedlozima i sugestijama.