Promjena energetske strategije
Naprosto je začuđujuće da područje ENERGETIKE, pogotovo za RH kao jednog od najvećih uvoznika kako fosilnih goriva tako i električne energije u EU, nije zasebno poglavlje izbornog programa.
Osim općenitog nabrajanja potencijalnih izvora električne energije nema tu ni riječi o stvarnim potrebama niti o problemu da će do 2018 (ili je tvorcima programa u SDPu to daleka budućnost?) u RH izaći iz upotrebe čak 10 TE te TE-TO čija će proizvodnja biti vrlo teško nadoknadiva. Autori SDOovih par rečenica u programu 21 nisu se potrudili niti pročitati SDPovu “Strategiju energetskog razvitka” koju je na kraju svoga mandata 2003 upravo odobrila SDPova vlada. Kao kuriozitet navodim da je ta strategija, predviđenim izlaskom iz rada NE Krško 2023, u scenariju S3 (“izrazito ekološki scenarij”) predviđala udio TE od čak 50tak% (2.5 puta više nego što je to bilo stanje 2000) uzimajući u obzir značajne obnovljive izvore (kojih danas nemamo) od cca. 12%. Pitam se samo gdje će se i kako ishodovati lokacije za izgradnju tolikog broja CO2 zagađivača (bez podbadanja da je i nusproizvod izgaranja ugljena često radioaktivniji od niskoradioaktivnog otpada u NE).
Pročitao sam na vašim stranicama i odgovor o potencijalnoj gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj objavljen 15.09., „Izgradnja nuklearne elektrane nije u planu“, koji se ne bazira ekonomsko-tehničkim studijama objavljenima recimo pri OECDu (OECD/ IEA NEA 2010, Projected Costs of Generating Electricity) već na političkim tvrdnjama tipa: nuklearna energija otvara relativno mali broj visoko kvalitetnih radnih mjesta i izuzetno je kapitalno intenzivna; troškovi gradnje NE uvijek su 2 i više puta veći od predviđenih; u svijetu se trenutno gradi nekoliko nuklearnih elektrana (posebice Kina i Indija) pa je za dvadesetak, tridesetak godina moguća kriza dobave uranove rudače kao energenta, itd. itd.
Razumio bih da se razlog odustajanja od nuklearnog programa (bilo izgradnjom u RH ili učešćem sa Slovenijom na Krškom 2 ili Mađarskom na Paksu 2,..) bazira na raspisivanju recimo referenduma zbog straha od potencijalne nuklearne nesreće ali ne da se ponavljaju kvazi ekonomski razlozi koji nemaju dodira sa stvarnošću (pogotovu u situaciji gdje se u EU planira penaliziranje proizvodnje CO2 sa 1.5 cEUR/kWh čime sve TE postaju ekonomski neprivlačne). NE Krško i danas predstavlja Rep. Hrvatskoj značajan izvor (16% ukupne potrošnje) nejeftinije električne energije (sa otplaćenim kreditom izgradnje i ustanovljenim fondom za razgradnju čija je cijena uključena u cijenu proizvedene električne energije i konkurentna ostalim izvorima). Jest, time naravno kao stanovnici RH preuzimamo i odgovarajući rizik o čijoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti može odlučivati javnost na referendumu a ne politička stranka. Korektno bi bilo onda i na tržištu za vlastite potrebe kupovati samo ne-nuklearnu struju (20-30% skuplja).
Drugim riječima SDPu zapravo nema energetsku strategiju a po ponašanju svih vlada od 1990 do danas (i HDZ je „svoju“ energetsku strategiju odobrio upravo u predzadnjoj godini mandata 2010) mogu zaključiti da će i SDP u, nadamo se novoj vladi, proračunski novac ponovo trošiti na izradu „nove“ energetske strategije koja će biti objavljena tamo negdje pred izbore 2014. Do tada će se najvjerojatnije uvoziti skuplja energija iz EU.
Zašto se u SDPu nije povela javna i detaljna (cjelovita) rasprava o energetskoj budućnosti RH? I zašto ENERGETIKA, kao značajan činbenik razvoja RH, nije zaseban dio programa 21?
Zašto niti jedan od podprograma „21“ nema jasno definiranih rokova izvršenja i odgovornih nositelja? Potreban je ugovor sa javnošću oko ispunjenja ciljeva ali i odgovornos za nesipunjavanje istih.
Osim općenitog nabrajanja potencijalnih izvora električne energije nema tu ni riječi o stvarnim potrebama niti o problemu da će do 2018 (ili je tvorcima programa u SDPu to daleka budućnost?) u RH izaći iz upotrebe čak 10 TE te TE-TO čija će proizvodnja biti vrlo teško nadoknadiva. Autori SDOovih par rečenica u programu 21 nisu se potrudili niti pročitati SDPovu “Strategiju energetskog razvitka” koju je na kraju svoga mandata 2003 upravo odobrila SDPova vlada. Kao kuriozitet navodim da je ta strategija, predviđenim izlaskom iz rada NE Krško 2023, u scenariju S3 (“izrazito ekološki scenarij”) predviđala udio TE od čak 50tak% (2.5 puta više nego što je to bilo stanje 2000) uzimajući u obzir značajne obnovljive izvore (kojih danas nemamo) od cca. 12%. Pitam se samo gdje će se i kako ishodovati lokacije za izgradnju tolikog broja CO2 zagađivača (bez podbadanja da je i nusproizvod izgaranja ugljena često radioaktivniji od niskoradioaktivnog otpada u NE).
Pročitao sam na vašim stranicama i odgovor o potencijalnoj gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj objavljen 15.09., „Izgradnja nuklearne elektrane nije u planu“, koji se ne bazira ekonomsko-tehničkim studijama objavljenima recimo pri OECDu (OECD/ IEA NEA 2010, Projected Costs of Generating Electricity) već na političkim tvrdnjama tipa: nuklearna energija otvara relativno mali broj visoko kvalitetnih radnih mjesta i izuzetno je kapitalno intenzivna; troškovi gradnje NE uvijek su 2 i više puta veći od predviđenih; u svijetu se trenutno gradi nekoliko nuklearnih elektrana (posebice Kina i Indija) pa je za dvadesetak, tridesetak godina moguća kriza dobave uranove rudače kao energenta, itd. itd.
Razumio bih da se razlog odustajanja od nuklearnog programa (bilo izgradnjom u RH ili učešćem sa Slovenijom na Krškom 2 ili Mađarskom na Paksu 2,..) bazira na raspisivanju recimo referenduma zbog straha od potencijalne nuklearne nesreće ali ne da se ponavljaju kvazi ekonomski razlozi koji nemaju dodira sa stvarnošću (pogotovu u situaciji gdje se u EU planira penaliziranje proizvodnje CO2 sa 1.5 cEUR/kWh čime sve TE postaju ekonomski neprivlačne). NE Krško i danas predstavlja Rep. Hrvatskoj značajan izvor (16% ukupne potrošnje) nejeftinije električne energije (sa otplaćenim kreditom izgradnje i ustanovljenim fondom za razgradnju čija je cijena uključena u cijenu proizvedene električne energije i konkurentna ostalim izvorima). Jest, time naravno kao stanovnici RH preuzimamo i odgovarajući rizik o čijoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti može odlučivati javnost na referendumu a ne politička stranka. Korektno bi bilo onda i na tržištu za vlastite potrebe kupovati samo ne-nuklearnu struju (20-30% skuplja).
Drugim riječima SDPu zapravo nema energetsku strategiju a po ponašanju svih vlada od 1990 do danas (i HDZ je „svoju“ energetsku strategiju odobrio upravo u predzadnjoj godini mandata 2010) mogu zaključiti da će i SDP u, nadamo se novoj vladi, proračunski novac ponovo trošiti na izradu „nove“ energetske strategije koja će biti objavljena tamo negdje pred izbore 2014. Do tada će se najvjerojatnije uvoziti skuplja energija iz EU.
Zašto se u SDPu nije povela javna i detaljna (cjelovita) rasprava o energetskoj budućnosti RH? I zašto ENERGETIKA, kao značajan činbenik razvoja RH, nije zaseban dio programa 21?
Zašto niti jedan od podprograma „21“ nema jasno definiranih rokova izvršenja i odgovornih nositelja? Potreban je ugovor sa javnošću oko ispunjenja ciljeva ali i odgovornos za nesipunjavanje istih.
Podsjećam Vas da je Vlada Jadranke Kosor u listopadu 2009.godine donijela strategiju u kojoj je okosnica atomska energija. Klub SDP-a oštro se suprostavio toj strategiji i okupio niz stručnjaka te proveo javnu raspravu o tome da se u Hrvatskoj može osigurati energija bez atomske energije . Okosnica naše strategije je energija dobivena iz obnovljenih hidroelektrana i termoelektrana kao i gradnje novih , energija iz obnovljenih izvora kao i ulaganja u plinska polja u Hrvatskoj. Stoga, zaista slijedi promjena energetske strategije ali u prvoj godini mandata. Hvala na sugestijama oko troškova.