Zanima me kako mislite pomoći ljudima kao što sam ja. Pravosudni policajac sam, 14 godina radim u zatvoru, plaća mi je 6000 kn, supruga zarađuje 3000 kn, imamo jedno dijete, stambeni kredit plaćamo 4000 kn za stan od 44 m2. U vrtić dijete nismo mogli upisati zato što je dijete rođeno u 10 mjesecu tako da 30.08. nije navršilo godinu dana? Po primanjima ispada da ne živimo loše, ali nitko ne računa da više od pola svojih primanja dajemo za stan koji nije odgovarajuće kvadrature za tročlanu obitelj koja unatoč svemu teži da bude četveročlana, iako je budućnost neizvjesna. Uz sve probleme ipak se odlučujem i na studij, međutim, od poslodavca ne mogu dobit slobodne dane za prisustvovanje na predavanjima iako je u zakonu navedeno da postoji ta mogućnost (maćehinski odnos prema službenicima koji se žele razvijati u svoj karijeri i znanju). Studij je u skladu sa policijskom strukom, koji očito nije za potrebe službe, dok studij na veleučilištu Vern je, i očito je jako bitan za Zatvorski sustav kad se pojedinim službenicima omogućuje studiranje za 30 000 kn po godini. Sa druge strane, vezano za rješavanje stambenog pitanja, ima ljudi koji nikada nisu sami pokušali riješiti svoje stambeno pitanje, nagrađuje ih se povlaštenim najmom, drugi koji plaćaju visoke kamate na stambene kamate na stambene kredite još se kažnjavaju i skupim cijenama vrtića. Zar bi bilo pametnije da sam čekao kao pojedinci da mi netko dodijeli na korištenje stan u Sopnici. Kako mislite poticati mlade obitelji i državne službenike? Da li će te poticati one koji čekaju milost i socijalnu pomoć ili koji se trude i bore kroz život? Konkretno znam ljude koji većinu svog života provode po zatvoru a dobiju stanove na korištenje, a ljudi koji žive pošteno ne nego su prepušteni sami sebi mada plaćaju poreze cijeli svoj život.
Molim vas da što prije odgovorite kako bih ja i slični meni znali za koga glasati na dolazećim izborima.
Vezano za vaše stručno usavršavanje, smatramo kako je dobro da se mladi kadrovi stručno osposobljavaju i napreduju u stručnom smislu i tijekom radnog vijeka. U takvim situacijama poslodavci, a naročito državna služba, morali bi izići ususret svojim zaposlenicima i poticati ih na to, a ne im otežavati. Naravno, kriteriji za sufinanciranje takvog stručnog obrazovanja moraju biti ujednačeni i pristupačni svima pod jednakim uvjetima, a ne rezervirani samo za privilegirane pojedince. Jedan od naših planova je da država subvencionira cjeloživotno učenje za deficitarne struke. Nastojat ćemo to činiti i za specijalizacije i prekvalifikacije, prema raspoloživim sredstvima. Po pitanju rješavanja stambenog pitanja, u planu nam je, kao alternativu visokim tržišnim cijenama stanova, mladima ponuditi prednosti poticajne stanogradnje, kao instrument za početak samostalnoga života u stanovima po jeftinim cijenama najma uz mogućnost kasnijega otkupa stana i uz umanjenje cijene za iznos plaćenoga najma, te aktiviranje mirovinskih fondova i životnih osiguranja radi poboljšanja realizacije programa stambenih štedionica i siguran krov nad glavom mladima na početku životnoga osamostaljenja. Naravno, i tu nema nikakve dileme, zalagat ćemo se da se nagrađuje rad i trud svakog pojedinca, dok socijalne mjere vidimo kao pomoć onima koji su se našli u teškoj životnoj situaciji iz koje se ne mogu izvući bez potpore društva.