Kućne posjete
Radim kao specijalist obiteljske medicine u koncesiji sa 2100 pacijenata, imam 25 godina radnog staža, 50 godina života, 7 kroničnih dijagnoza, nemam pravo na bolovanje, ni godišnji odmor, nemam ni kolegu koji bi me pokrivao u suprotnoj smjeni, jer mi je HZZO ukinuo tim odlaskom kolegice u mirovinu.
Centar za kućne posjete na način kako ga sada prezentira HZZO i kako je počeo raditi u Bjelovaru neće biti učinkovit.
Bolji bi bio Centar za hitna stanja u kući, sa jasno postavljenim indikacijama, educiranim kadrom i definiranim financijama, a kućne posjete treba ostaviti obiteljskim liječnicama za pacijente i obitelji kojima je on izabrani liječnik.
Ako obiteljski liječnik ima manji standradni tim onda ima načina i vremena da poveća broj kućnih posjeta, da ulaskom u obitelj za jednog pacijenta, djeluje preventivno i na ostale npr. da da savjet o pušenju, izmjeri tlak, da savjet o prehrani, vidi pretile ukućane, popriča o anamnezi rizika obitelji na kardiovaskularne i maligne bolesti i sl.
U protivnom kućna posjeta nepoznatom pacijentu, u uvjetima kad ne postoji definirana košarica na što pacijent ima pravo, pa ima sva prava, ali nema načina da ih provede, neće imati smisla.
Indikacije i realizacija biti će neujednačeni i zato centre treba pažljivo pripremiti.
Palijativna skrb i B bolnice su hitnije od bilo čega u zdravstvu,jer svaka obitelj ima za njima potrebu.
Hospicij u Puli Sv. Polikarp pod okriljem je crkve i podosta je skup. Oko dvije godine radila sam u toj ustanovi i shvatila da većini građana nije jasna razlika između intenzivne njege bolnica i palijativne skrbi, te bi bilo neophodno putem mediji intenzivno u udarnim terminima provesti edukaciju, jer način na koji se to radi sada u kampanji, nema puno veze sa onim što će se u praksi dogoditi.
Kod većine građana ne postoji svijest da se obitelj mora brinuti za svoje članove, konkretno bolesne roditelje. Bilo bi vrlo opasno prezentirati Centre za palijativnu skrb kao nešto što će preuzeti svu brigu za bolesnog člana obitelji, a još opasnije osnovati ih i pustiti da rade mimo obiteljskih liječnika.
Posebno osjetljiva priča su adolescenti i njihove ovisnosti. Kao obiteljski liječnik bavim se velikim dijelom oko 75 posto adolescentima i njihovim obiteljima, tjedno minimalno 10 upućivanja pedopsihijatru.
Liječnicima sa afinitetom za rad u Centrima za rad sa adolescentima kao i u Centrima za palijativnu skrb ili slično trebalo bi omogućiti edukaciju. Slažem se da obiteljski liječnik treba raditi cjelokupnu medicinu, ali zašto ne iskoristiti osobne afinitete i znanja.
PRIJEDLOG ZA NOVOG MINISTRA OBAVEZNO UPOSLITI SAVJETNIKA ZA PZZ .SRETNO!
Izabela Andrijašević-Trivić, spec. obiteljske medicine
Puno hvala na Vašim komentarima i prijedlozima. Zbog stalnog smanjenja broja pregleda u kući, organizacija kućnog liječenja i njege je jedan od ranjivijih dijelova hrvatskog zdravstvenog sustava – naime, 2010. godine bilo je 46% manje kućnih posjeta liječnika nego u 1990. godini, dok je broj kućnih posjeta ostalih zdravstvenih djelatnika za čak 95% manji u odnosu na 1990. godinu. Ukratko, povećanje broja posjeta i broja pregleda u ordinaciji opće/obiteljske medicine te povećanje broja recepata za lijekove, uz istodobno smanjenje broja kućnih posjeta/pregleda značajka su razdoblja od 1995. do 2010. godine. Stoga se može zaključiti da je broj kućnih posjeta pao ispod razine koja jamči sveobuhvatnost kvalitetne zdravstvene zaštite u ovoj djelatnosti. Naš plan revitalizacije kućnih posjeta je vrlo sličan Vašem prijedlogu kao i organizacija regionalnih centara za palijativnu skrb. I konačno u našem programu „SIGURNOST“ slovo „N“ znači „NAVIKE“ uključivo štetne navike kao primjerice konzumiranje alkohola, droga i dr.