Dugovanja zdravstvenog sustava

Sadašnji sustav zdravstva u Republici Hrvatskoj temelji se na Bismarckovom modelu financiranja s obzirom da se oko 80% troškova zdravstvenog osiguranja financira doprinosima za obvezno zdravstveno osiguranje. Drugim riječima, oko 80% troškova zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj financira se iz obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje čiju osnovicu čine plaće zaposlenih. Stopa obveznog doprinosa za zdravstveno osiguranje smanjena je tijekom 2001. godine za dva indeksna poena - na ukupno 15%. Time je naravno smanjena cijena rada u Republici Hrvatskoj, a čime je naše gospodarstvo postalo konkurentnije. Nadalje, vrlo važan ekonomski aspekt financiranja zdravstva jest neravnoteža između javnih i privatnih izvora sredstava za zdravstvenu zaštitu. U starim i novim članicama EU-a javni sektor, tj. državno zdravstveno osiguranje, financira u prosjeku 75% zdravstvene potrošnje, dok se 25% financira iz privatnih izvora – iz privatnoga zdravstvenog osiguranja i vlastitih sredstava pacijenata. U Hrvatskoj se iz privatnih izvora već sada financira oko 16% zdravstvene potrošnje. Međutim, budući da je, kod nas, uloga privatnog zdravstvenog osiguranja minorna i apsolutno zanemariva, cjelokupni taj iznos (što iznosi oko 1,3% BDP-a) plaćaju sami građani /pacijenti; bolesnici/!? Zaključno, građani Hrvatske za zdravstvo, danas, izdvajaju „iz vlastitog džepa” gotovo jednako koliko i stanovnici zemalja EU-a. Upravo stoga se u zdravstvenoj reformi financijska učešća odnosno plaćanja samih građana Republike Hrvatske ne smiju povećati. Nažalost dugovanja u hrvatskom zdravstvenom sustavu su dosegla svoj vrhunac, slično kao 1999. godine, te se procjenjuju na 4 milijarde HRK. Razlozi tome su, između ostalih, rascjepkanost zdravstvenog sustava, neracionalna nabava opreme i nekompetentnost ključnih ljudi hrvatskog zdravstva. U našem Planu 21 potpuno je razvidno rješavanje unutarnje nelikvidnosti naše države uključivo sustava zdravstva.