Sve navedeno istinski podržavam,ali bih kao jednu od značajnih činjenica navela koje danas sve više blijede. To su veza kulture, posebno onih unutar institucija kao što su arhivi, muzeji, kazališta, sa obrazovnim sustavom i općenito s obitelji. Danas djeca u muzeje dolaze tek kao turistički posjetitelji jednom godišnje. Pretrpani školski programi, smanjenje i marginaliziranje satova likovnog, glazbenog prosvjetnim djelatnicima ne daju slobodu kreiranja, produhovljenja nastave, vezu s vlastitim kulturnim vrednotama, a muzeji vrve kapitalom ove vrste. Internet odnosi draž životnosti muzeja. Znamo što radi netko u Americi, ali nam nije poznato što radi susjed. Manji broj ih pjeva, svira, a tek se neki bave likovnošću A djeca vape za ovim znanjem čuvanim u muzeju ili po ateljeima umjetnika koji jedva preživljavaju. Tek malobrojni pojedinci i obitelji uče djecu da postoji muzej da postoje slikari, kipari,grafičari, i svi oni koji oblikuju svijet ljepote, prirode. Djeca sve manje osjećaju jer su daleko od ljepote koju su mnogi umjetnici gradili u siromaštvu, kao vjerojatno i i danas. Djeca su ta kojima se besplatnim ulazima, otvorenim vratima, ljepotom za sve može graditi budućnost i u kulturi. Zaboravili su se kolone i kolone učenika, izletnika u prirodu gdje se pjevalo, slikalo, igralo, smijalo. Odlazilo se besplatno u muzej, kazalište, a kino je bilo je dostupno svima tako da su redovi čekali za karte. Kupovali su se slatkiši i grickalice. A danas se šalje djecu, naravno ako postoji mogućnost na plaćeni sport, plaćene radionice slikanja, plesa, pjevanja, sporta, a djeca, nastavnici i roditelji sve su manje sretni.
Dijelimo Vaše razmišljanje o potrebi većeg uključivanja mladih u kulturna zbivanja. Zbog toga smo u Planu 21 napisali i sljedeće: „Svjesni smo pri tome i činjenice da se kulturu ne smije svesti samo na umjetnost, kulturne industrije i očuvanje baštine. Ona mora obuhvaćati i aktivno sudjelovanje djece i odraslih u kulturnim aktivnostima i obrazovanju za djelovanje u kulturi. Tranzicija je ukinula najveći dio izvannastavnih aktivnosti u sferi kulturnoga obrazovanja, a nevelika ulaganja u revitalizaciju kulturnoga amaterizma mogu ne samo odmaknuti mlade od adolescentskoga nasilja i pojačati društvenu koheziju, nego i otvoriti mnoga radna mjesta za nezaposlene umjetnike, obrazujući ujedno i publiku njihovih budućih djela. Tako se proširuju vidici, širi područje tolerancije i razumijevanja drugih i drugačijih, tako se oplemenjuje društvo shvaćeno kao zajednica slobodnih, razumnih ljudi okrenutih uzajamnoj suradnji u ostvarenju općega dobra.“