8. Kultura

Plan 21 kreirali su stručnjaci, a nadopunili građani.

Pred Vama se nalazi Plan 21 poboljšan u skladu s komentarima i prijedlozima građana primljenima tijekom posljednja dva mjeseca.
Promjene su unesene dodavanjem i izbacivanjem teksta.

Zadaća kulture nije samo očuvanje prošlosti, nego i gradnja budućnosti. Prihvaćanje ostvarenja profita, međutim, kao jedinog kriterija uspješnosti, kulturu shvaća kao trošak koji je dopušten samo na razini bogatstva. S obzirom na to da ta razina nikada nije precizno određena, kultura je uvijek prva žrtva “bolnih rezova” u borbi s ekonomskom krizom. Nasuprot takvoj tržišnoj logici, novac uložen u kulturu treba shvatiti kao poticaj razvoju duhovnih vrijednosti koje nas određuju u nacionalnom smislu i povezuju s vrijednostima drugih, prije svega susjednih naroda i zemalja. Moramo biti svjesni činjenice da naša kulturna baština uskoro prestaje biti samo naša i postaje baštinom gotovo cijelog europskog kontinenta.

Strategija kulturnoga razvitka, koju je Hrvatski sabor usvojio još 2002. godine, da bi kasnijom promjenom vlasti neobjašnjivo bila napuštena bez donošenja nove, obuhvaća temeljna pitanja položaja kulture unutar općega društvenoga razvitka. U njoj su jasno definirane i posebne kulturne politike u odnosu na pojedina područja kulturnog sustava i kulturnoga stvaralaštva, kao što su očuvanje, korištenje i razvijanje materijalne i duhovne kulturne baštine, unapređivanje kulturnoga sustava sa središnjim i drugim kulturnim ustanovama (kazališta, muzeji, arhivi, knjižnice i dr.),  poticanje umjetničkoga stvaralaštva (književnosti, likovne, glazbene, scenske i druge umjetnosti) te razvitak i jačanje kulturnih industrija (izdavaštvo, film, glazbena proizvodnja i dr.). Pri tome su sloboda i pluralizam kulturnoga stvaralaštva, autonoman položaj kulture u odnosu na politička odlučivanja izvan kulture te ostvarivanje što nezavisnijega materijalnoga položaja kulture bili i ostaju ključan vrijednosni element naše orijentacije.

Svjesni smo pri tome i činjenice da se kulturu ne smije svesti samo na umjetnost, kulturnu industriju i očuvanje baštine. Ona mora obuhvaćati i aktivno sudjelovanje djece i odraslih u kulturnim aktivnostima i obrazovanju za djelovanje u kulturi. Tranzicija je ukinula većinu izvannastavnih aktivnosti u području kulturnoga obrazovanja. Nevelika ulaganja u revitalizaciju kulturnoga amaterizma mogu ne samo odmaknuti mlade od adolescentskoga nasilja i pojačati društvenu koheziju, nego i otvoriti radna mjesta za nezaposlene umjetnike, obrazujući ujedno publiku njihovih budućih djela. Tako se proširuju vidici, širi tolerancija i razumijevanje drugih i drukčijih, tako se oplemenjuje društvo shvaćeno kao zajednica slobodnih, razumnih ljudi okrenutih uzajamnoj suradnji u ostvarenju općega dobra. 

Bez slobode nema stvaralaštva, a bez stvaralaštva nema moderniteta. Birokratsko vladanje kulturom ubija stvaralaštvo i pasivizira društvo. Svjesni te činjenice, u razdoblju od 2000. do 2003. proveli smo reformu odlučivanja u kulturi osnivanjem kulturnih vijeća za pojedina područja kulture. Ona su dobila pravo odlučivanja o svim projektima koji, u ravnopravnim uvjetima, konkuriraju na temelju javnog poziva za financiranje kulturnih potreba. Bio je to veliki iskorak prema autonomiji kulture kao ključnom elementu općeg kulturnog razvitka, no, na žalost, ovlasti kulturnih vijeća, koja su osiguravala kompetentnost i autonomnost odlučivanja u kulturi, smanjene su tako da su ona sada svedena isključivo na savjetodavnu ulogu i posve su ovisna o ministru i ministarstvu. Time je unazađeno kretanje prema autonomiji kulture kao europskoj tekovini i ponovno oživljeno samovoljno odlučivanje u korist političkih ovisnika. Povratak na autonomno odlučivanje kulturnih radnika važan je dio našeg političkog programa.

Pokrenut ćemo izradu temeljnoga strategijskog dokumenta kulturnoga razvoja, pri čemu će se krenuti od pitanja financiranja i legislative, investicijskih prioriteta i organizacijskih modela do problema edukacije u kulturi, regionalne prisutnosti, kulturnoga menadžmenta i intersektorske suradnje. U svemu tome, važno je poimanje kulture kao razvojne djelatnosti i njezinih gospodarskih potencijala koji bi pridonijeli razvitku lokalne zajednice i države. U tom poslu stručnjaci, građani, administracija, kulturnjaci i političari ne smiju biti suprotstavljene i razjedinjene strane, nego partneri. 

Potaknut ćemo i javnu raspravu o najboljim rješenjima za otklanjanje tri velika problema kulturne politike:

• kako izbjeći izolaciju i marginalizaciju kulture njezinim svođenjem na umjetničku proizvodnju 
• kako otkloniti strukturnu podfinanciranost kulture kao posljedicu logike ekonomskog rasta, koja kulturu i druga socijalna prava smatra troškom koji si navodno mogu priuštiti tek najbogatiji 
• kako izbjeći ignoriranje relevantnih sudionika javnih rasprava o problemima kulture i nepostojanje koordinacije između ministarstava i lokalnih samouprava u ovome području.

Zbog svih tih razloga, zagovaranje kulture je uvijek zagovaranje ravnoteže između javnoga dobra i individualne inicijative, javne funkcije i institucionalizacije te zaštita autonomnih inicijativa u odnosu na opasnosti tržišta, kao jedinoga distributera kulturnih dobara. Kulturna politika mora jamčiti pristup kulturnom i simboličkom polju u svakoj životnoj dobi, kao i s obzirom na posebne potrebe. Građani nisu samo konzumenti, nego i sudionici u stvaranju novih vrijednosti. Zato pristup kulturnim sadržajima ne smije biti ograničen spolnim, socijalnim, ekonomskim ili sličnim odrednicama. Kulturna politika kakvu zagovara naša koalicija zauzima se za kulturalnu različitost sa svrhom da se u širem prostoru promoviraju kulturne manjine i nezaštićene subkulture, istovremeno sa zaštitom baštine i otvaranjem dijaloga baštine i suvremene produkcije. Načelo kulturne politike mora biti podupiranje koprodukcija i razmjena različitih kulturnih iskustava, uz izbjegavanje bilo kakve monološke hegemonističke pozicije. Održavanje kontinuiteta i razvoj regionalnih i lokalnih kultura, koje su nositelji povijesnoga naslijeđa, predstavljaju aktivan odnos prema baštini svih građana, što je preduvjet da se napusti pristup kulturi kao „manjinskoj“ aktivnosti, bilo s predznakom elitnoga ili marginalnoga, u ime široke participacije građana u umjetničkoj kreaciji i recepciji kulturnih dobara.

Decentralizacija što smo je u mandatu od 2000. do 2003. godine počeli provoditi u kazališnim ustanovama, koja je također prekinuta, mora se nastaviti. Ondje gdje su osnivači kazališta jedinice lokalne samouprave, ministar ne treba potvrđivati intendanta kojega je izabralo predstavničko tijelo. Ono je odraz političke volje građana koji svojim novcem većinom financiraju tu kazališnu ustanovu.

Audiovizualne djelatnosti, posebno hrvatski film, trebaju novi zamah, što će se postići ponajprije rješavanjem problema koji pritišću hrvatsku filmsku industriju, kao što su brojni odobreni, a nesnimljeni filmovi i trajna neizvjesnost zbog toga hoće li biti dovoljno novca za film u državnom proračunu. Država mora donijeti zakon, tj. preuzeti obvezu prema hrvatskom filmu, posebno kad je riječ o broju filmova i postotku njihova financiranja. HRT kao javna ustanova mora ponovno postati strateški partner hrvatskom filmu, istinski koproducent koji će sa svojim stručnjacima, tehnikom i novcem od pristojbe obogatiti hrvatsku filmsku produkciju na dobrobit hrvatskog filma i Hrvatske televizije. I komercijalni audiovizualni sektor u stvaranju hrvatskog filma mora pronaći svoj interes, a Hrvatski audiovizualni centar vidimo kao dobrodošao servis bogatog filmskog stvaralaštva. Podupiremo poticaje za inozemna filmska ulaganja, ne samo kao očekivanu dobrobit za gospodarstvo, nego prije svega kao mogućnost zapošljavanja hrvatskih filmskih radnika i razvoja filmskih struka.

Suvremena digitalna tehnologija radikalno je pojeftinila tehnički dio filmske proizvodnje, što je stvorilo uvjete za nezavisnu produkciju brojnim filmskim radnicima. Pobrinut ćemo se da se takav entuzijazam, stvaralaštvo i izvrsnost potaknu i nagrade. Svojim djelovanjem i zakonskom regulativom uredit ćemo kinematografiju na načelima poštenja i pravednosti, omogućujući filmskoj struci, zaposlenicima, autorima i svima onima koji sudjeluju u stvaranju filma uvjete u kojima će moći nastajati visokokvalitetna filmska djela u europskim profesionalnim i autorskim standardima.

Kulturna je baština temelj identiteta zajednica koje je kontinuirano baštine, a u vrijeme opće globalizacije, koja donosi i opasnost od jednolikosti kultura, očuvanje posebne nacionalne, ali i regionalne i lokalne baštine, nužan je uvjet za očuvanje kulturne raznolikosti. Kulturna baština ne smije ostati zatvorena u muzejima i arhivima jer ona ne svjedoči samo o našoj bogatoj prošlosti, nego predstavlja važan razvojni resurs ako se koristi na gospodarskim načelima i u skladu s načelima održivog razvoja.

Naš kulturni turizam i poduzetništvo utemeljeno na kulturnoj baštini djelatnosti su još nedovoljno razvijene, no suradnja tih naizgled odvojenih sektora osigurat će novac neophodan za bolje očuvanje, kolekciju i prezentaciju naše kulturne baštine. Što veći broj kulturnih dobara, našu bogatu materijalnu i nematerijalnu baštinu treba predstaviti javnosti, jer je to naša najbolja legitimacija pred svijetom, svjedočanstvo o tome što smo bili, što jesmo i što možemo biti u mozaiku univerzalne kreativnosti. Javnim ćemo novcem zato znatnije poticati povezivanje kulture i turizma, prezentaciju kulturnih sadržaja na mjestima brojnijih okupljanja turista, u nacionalnim parkovima i parkovima prirode, šireći tako istinu o tome da nismo samo zemlja iznimnih prirodnih ljepota, nego i narod bogate kulture. Korist od takvog povezivanja imat će i industrija turizma kojoj se često prigovara nedostatak kvalitetnih sadržaja u standardnoj ponudi. Razvoj kulturnog turizma podrazumijeva bolje usklađivanje kulturne i turističke ponude kako bi se povećao posjet turista ne samo kazališnim, filmskim i glazbenim festivalima, nego i arheološkim nalazištima i brojnim muzejima. 

Kulturna baština je svojom raznolikošću i brojnošću, svojim vrijednostima i značajem naklonjena razvoju poduzetništva, pa se sve one djelatnosti čijim proizvodima i uslugama komercijalnu vrijednost daje kreativni rad, mogu nazvati poduzetništvom utemeljenim na kulturnoj baštini. To se odnosi na svu kulturnu industriju, posebno na kreiranje i produkciju glazbe, kazališnih predstava, audiovizualne umjetnosti, kao i izložbe i festivale. Poduzetništvo se u Hrvatskoj, u sklopu gospodarske politike, pomaže raznim poticajnim mjerama, ali takva pomoć države izostaje kada je riječ o poduzetništvu utemeljenom na kulturnoj baštini. Tu se stvari moraju radikalno mijenjati pa planiramo s više javnih sredstava poticati i pomagati tu vrstu poduzetništva koje daje ne samo vidljiv gospodarski efekt, nego pridonosi stvaranju duhovnih vrijednosti i očuvanju kulturnog identiteta. 

U sklopu suradnje s kulturama drugih naroda i zemalja, snažno ćemo podržati međudržavnu i međusektorsku suradnju kulturnih ustanova, posebno onih u regiji, ali se i aktivnije uključiti u europske projekte koji svojim fondovima potiču umjetničko stvaralaštvo i kulturnu suradnju. 

Slobodu medija shvaćamo kao pravo novinara da istražuje, propituje i komentira sva zbivanja u interesu javnosti da dobije brzu, točnu i objektivnu informaciju i na činjenicama zasnovanu analizu društvenih tokova. Shvaćamo je i kao pravo novinara i urednika da budu oslobođeni političkih pritisaka, ali i pritisaka nakladnika koje žudnja za zaradom tjera u tabloidno novinarstvo lišeno svake društvene odgovornosti. Sloboda bez odgovornosti vodi u tiraniju, u politici kao i u medijima, čija je moć u suvremenom svijetu često jača od moći političke elite. Pravo na privatnost, na očuvanje ljudskog dostojanstva, časti i ugleda onih o kojima se piše, mora biti iznad izdavačkog prava na zaradu. Posebno pravo na zaštitu dostojanstva imaju djeca. Uklanjanje stereotipa prema spolu u medijima trajno je opredjeljenje kojemu treba posvetiti pozornost u okviru medijskog obrazovanja. Promjenom legislative, gdje to bude potrebno, borit ćemo se za takvo, slobodno i odgovorno novinarstvo.

Sve nužne zakonske promjene pripremit ćemo već u prvoj godini mandata. Borba za uređen medijski prostor koji odgovornim nakladnicima osigurava zaradu, a time i novo zapošljavanje u medijskoj industriji, kao i pravo građana na objektivno i kvalitetno informiranje, ostaje naša trajna zadaća.

U suvremenom svijetu Internet nije samo izvor informiranja, on uz pomoć društvenih mreža povezuje ljude, a predstavlja i nezaobilazno pomagalo u obrazovnim i radnim procesima na svim razinama. Besplatan Internet dostupan svima zato nije samo cilj naše kulturne politike, nego i one obrazovne i gospodarske koje Hrvatsku i njezine građane moraju u kratkom vremenu osposobiti za globalnu konkurenciju. 

Naš odnos prema kulturi i medijima određuje naše uvjerenje da ta dva područja shvaćamo kao važan društveni odnos, kao stvaranje najboljih uvjeta za punu afirmaciju kreativnih potencijala koji na taj način stvaraju nove vrijednosti i tako obogaćuju društvo, ali i kao sredstvo razvitka uređene ljudske zajednice. Konačni cilj naše kulturne politike je održiv kulturni razvoj.